mijenjam_se_vracam_se_na_staro

Nocas sam nakon dugo vremena s bratom vodila "ozbiljniji" razgovor. Na jucerasnji dan, prije godinu dana, nasa je cijela obitelj otputovala daleko : u noci, negdje oko ponoci, lansirani smo u zivot.

Zakljucili smo oboje kako na primjeru nase majke znamo sto su putovanja i novci i koliko se ne treba osvrtati. Preko noci je njen zivot odbacio svaki novcic. Dugo je vremena zaradjivala novce koje mnogi, nazalost, ne uspiju ni tijekom cijele godine zaraditi. Iza nas je godina u kojoj smo svima dokazali da smo i s novcima i bez njih isti, spremni i slozni.. putovali smo.

Roditeljima na usi izlazi Sj.Italija i bit cu bijesna ako slovenci uvedu vinjete jer i ovako ih svako putovanje puno kosta. Bolest ne pita novce i njeno putovanje nije nimalo ugodno. Majka je dobro, otac je umoran. No, njihova putovanja ostaju.

Brat je svoju dusu okrijepio u Grčkoj. Obogatio se tim iskustvom i ne preza pred zeljom da zivot pretvara u avanturu.

Ja? Ja sam najmladja. Mene su naucili cijeniti novac. Sve igracke sam naslijedila od brata, a njega su mazili. Mnoge igracke sam morala sama kupiti. Nije mi zao. Danas zato mogu svakodnevno putovat biciklom koji je 2.4. proslavio 10 godina ili zakoturat se rolama. Da i to su putovanja i avanture.

Mnogo toga mi je u posljednjih 8 godina bilo zabranjivano ili uvjetovano. Nikad nisu novci bili u pitanju. Kako bi moja majka rekla : ja sam dijete koje je bilo sposobno izroniti papirnatih 5 kuna i kupiti sebi i braticima vrecice smokija i jos nam je ostalo za bombone. Skromna sam. Ne kupujem odjecu ni sminku. To majka cini za mene jer je meni zao trositi novce. Radije bih putovala.

U zadnja 4mj sam oslobodila onu staru "ja" i unatoc roditeljskoj zabrani sam pobjegla u Firenzu. Firenza je grad koju je moja obitelj, svojedobno, posjecivala bar jednom godisnje. Ja sam je posjetila prvi put a zbog osvojene prve nagrade za vidljiv trud - smijem se vratiti bar jos jednom. Firenza je buduce europsko srediste kulture, grad u kojem sam se i sama naucila kulturi : kulturi putovanja sa tek upoznatim ljudima, kulturi upoznavanja novih ljudi i kulturi kompromisa. Vrlo brzo je uslijedio Rim a onda i Istanbul. O tom posljednjem putovanju imam jos stosta za napisati.. uskoro slijede nastavci!

kisses

Nakon noci provedene u razgovoru sa Indijcem iz UK-a i razmijene iskustva i dojmova koje je Istanbul probudio, nisam se puno naspavala. A znala sam da ce nas cekat naporan dan..

Ovoga dana smo napokon odlucili koristiti javni prijevoz i cinilo nam se da je cipelcug zauvijek u pricuvi za ovaj velebni grad.

Izasli smo na posljednjoj stanici tramvaja kako bi se cim vise priblizili Dolmabahče palači, palači Sultana Abdula Mecia I, koja se proteze u duzini od 600m procelja prema moru. Izuzetno je cuvana, pa osim ulaznice od 20 lira koliko kosta skupna ulaznica za gl. zgradu palace i Harem, traze i placanje za fotoaparat. Iako vrijedi sve ovjekovjeciti slikom, mogli smo zahvaliti danasnjim tehnologijama mobitela koji vam gotovo i skuhaju kavu ako ne i slikaju dobru sliku. "Ni centa vise" bio je moto kojeg sam se od pocetka puta drzala i zato je i mob bio dobar.

Velebna palaca se u Istanbulu zna koristiti za neka velika dogadjanja (tipa kad dolazi Bill Gates), u protivnom moguce ju je posjetiti samo u organiziranim rutama : na engleskom ili na turskom jeziku. Rute su gotovo svakih sat vremena, u foajeu pise obavijest kad pocinju, i traju 45min nakon kojih vas odmah upucuju u Harem gdje ruta traje jos 45min. U okrilju palace, vidjevsi obitelji iz arapskog svijeta, poceli smo razvijati teorije.

Naime, obitelji su dosle sa malom djecom i jedno je dijete toliko bilo nemirno da nas je sve nasmijavalo. Na stroga uputstva da se izvan crvenog tepiha ne smije hodati, dijete je vrludalo dobrano izvan i tackalo rukicama po dragocijenostima. Mi smo se nasalili da nije ni cudo da dijete vrluda kad je majka pokrivena od glave do poda crnim plastom pa ni ne vidi gdje je to dijete a kamoli sto je crveni tepih. Glupa sala, al sto sad, bar nam je dalo povoda da pocnemo razvijati teoriju zasto su neke zene islamske vjere potpuno pokrivene, neke djelom, neke imaju samo glavu pokrivenu a moderne nista.

Nakon Dolmabahče smo se mogli uputiti , prema preporuci nase turske kolegice, na Bešiktaš. Suncano popodne, fancy rest-caffe uz more, kava od 2,5€ (koji dan kasnije smo kavu platili i 3€) i napokon smo isprobali kumpir. Kumpir je jelo koje je zapravo krumpir u kori, pečen, pa otvoren, izdubljen, u nutrasnjost se nasipavaju razne salate : od francuske do nekih pikantnih turskih. Vrlo zasitno jelo i ovisno gdje se jede različito košta. Ovdje je kostao 13 lira (6,5€) a nadje se i za 6 lira. Za bolju probavu vrijedilo se prosetati uz more i tada smo spazili da je moderna zgrada u koju smo cijelo vrijeme gledali zapravo univerzitetski kampus. Kako se u njihove kampuse ne moze uci bez njihove x-ice, otisli smo na glavni ulaz moliti da nas puste da samo malo zavirimo. Kao i vecina turaka, nitko na recepciji nije znao engleski pa smo morali rukama i nogama pokazivati sto zelimo. Pricekavsi par minuta da shvate nasu pantomimu, docekalo nas je 5 studenata, predstavnika razlicitih fakulteta. Znanje engleskog solidno, spremnost da nam pokazu kampus velika. Kampus je zapravo dvojna zgrada s centralim pasazom, medjusobno povezanih katova mostovima. Svaki kat - jedan fakultet ili odredjeni sadrzaj (poput knjiznice ili internet kafica sa kopiraonom). Dok su nas oni vodili krilom za arhitekturu, uocila sam jednog "brdnjanina" kako ga je moj M. ("muz" na putu) nazvao. Od jednog izmijenjenog pogleda, nas se susret pretvorio u njegovo pracenje mene gdje god smo krenuli i na kraju saputanje. Da to nebi zaboravili, M. je kao glavni akter snimljen u filmu gdje interpretira taj susret i zaljenje sto nije zaskocio neku zgodnusnu turkinju. Mislim da smo od tog trena zapoceli sa vrlo izrazajnim hofiranjem i izrazavanjem radosti sto vidimo kakvog zgodnog turka ili turkinju! Znamenosti su nam pocele padati u drugi plan. U Dzamije smo nakon toga ulazili bez da smo znali i njihova imena. No, Ortakoy smo svakako zapamtili. Jos tijekom dana smo se prosetali do njega i dozivjeli poblize velebni most na Bosporu. Puno kafica, fast foodova.. restorana. Studenti kazu da ako nisu izasli na Taksim, onda su na Ortakoyu a ako nisu na Ortakoyu znaci da su "preko" na Azijskoj strani.

Mi smo se jos za dana odlucili pjesice vracati prema gradu, do zadnje stanice tramvaja. Polako nas je mrak dostizao a mi smo se iz znatizelje sve vise udaljavali sa glavne prometnice i zasli smo u velebni kvart Šišli. Ulice su tu dobro osvjetljene, shopovi su fancy, hotel sa 4 zvjezdice.. i naravno da smo ushiceni dozivljajem sve si ispripovijedali na hrvatskom da bi nas nesto kasnije zaskocila grupica studenata i to ni manje ni vise iz HR! Opet je malen svijet. M. je bio odusevljen sto vidi hrvate, zeljan dobrog provoda i jos vise cuge, natjerao nas je da se uputimo s njima na cugu. Od pocetka sam znala da smo nadomak cilju ili vam tramvaju a mi se ponovno vracamo na Ortakoy kojeg smo napustili jos za dana. Korak po korak, pa malo bolniji korak i mi smo se cure zasitile cipelcuga i odlucile da M. prepustamo zabavi a mi odlazimo na prvi bus prema gradu, sto blize Hostelu. No, M. kao pravi kolega nije dopustio da se smucamo same i tako smo kompromisno Ortakoy dozivjeli i nocu. Ovdje se definitivno ima gdje za izaci.

Bilo je slatko zaspati. Jos jedan dan u Istanbulu nas ceka.

Iako u Lonely planetu stoji da je april (na turskom je april = nisan) idealno vrijeme za posjet Istanbulu i drugoga dana nas je pratila kišica. Inače, u aprilu se u Istanbulu održava Međunarodna izložba tulipana (na turskom su tulipani = lale) i Međunarodni filmski festival. Ovaj prvi, sa tulipanima, smo dan prije posjetili i primirisali.

Nakon duge jutarnje pripreme, neustrasivo smo se dosetali do Topkapi palače i stali u red. Napokon dosli do stakla blagajnika, kad smo shvatili da nemamo dovoljno novaca za ulazak. Odnosno, ja nisam imala. 10 lira (5€) sam odlucila pribaviti u postanskom uredu uz ulaz u palacu (na turskom palaca= saray). Vjerojatno je postar mislio da sam se nasalila s cnjim jer sam prvi put promijenila 5€ pa sam se hihoceci se vratila i promijenila jos 3€ al k vragu - tecaj je bio JAKO nepovoljan a fond novaca nedovoljan da bih tek tako gubila lovu.

Topkapi je ogromna palaca sa nizom paviljona u koje vrijedi zaci, a medju paviljonima su predivni vrtovi. Mi smo zbog kise sjeli pod jedan od trijemova i odlucili da ce to biti mjesto naseg dorucka. Cisto balkanski izvadili smo si hranu koju smo teglili jos iz HR i polako citali i proucavali vodic i odlucivali kojim redom cemo posjecivati paviljone.

Naravno, prvo smo odlucili otici u Harem, koji se mimo ulaznice placa jos 10 lira. Ogromne odaje bile su mjesta gdje su se Sultanu dovodile konkubine i gdje je Sultanova majka odabirala koja mu je bila podobna.

Nakon 4h hoda po pavilijonima, zamorili smo se i vrijedilo je ispiti gin da se malo "dobijemo" i krenemo napajati oci sultanovim blagom. Topkapi nam je ispunila kulturni dio ovoga dana pa smo opusteni krenuli u Grand Baazar.

Kapali Čarši ili Grand Baazar(zatvorena trznica) - kazu : vrijedi se cijenkati. Cijenkali smo se i dozivjeli prva neugodna iskustva. Neke smo svojim niskim cijenama "kao" uvrijedili pa su nam pod noge i pljuvali i psovali. Hrv. sarm i ljepota su bili poticajni medju zgodnusnim turcima.

Spicy Baazar ili vam bazar zacina smo tek uspjeli pomirisati jer smo došli pred njegovo zatvaranje. Zatvara se u 18h. Nastavili smo pjesaciti.

Preko dijela grada koji se zove Karakoy, uspeli smo se romanticnim stubama obitelji Gismundo (jesam li ja to dobro zapamtila ime?!) prema dijelu grada koji se zove Beyoglu.

Napokon je dosao na red i Galata Toranj. Do sedmog kata nas je vodio lift, nakon toga smo se stubama uspeli na osmi kat gdje je kafic i deveti kat koji je fancy restoran-night bar. Na devetom se ujedno izlazi i na terasu s koje se pruzaju pogledi na sve strane grada. Dozivjeli smo nevjerojatne nocne panorame.

Ponovno smo zasli na Taksim, ali ovoga puta smo ipak zavirili u jedan od kafica(kao sto su nam i preporucili). Caffe Turco ulio nam je nadu zbog zgodnog mladica sa gitarom u ruci. Prvi dojam : odlican. Drugi dojam : nemaju ni tursku kavu ni tursku pivu a zovu se Caffe Turco?!?! strasno! Dojam je mladic popravio kad je interpretirao : Ciao bella,ciao..ciao ciao ... iz mog kraja jelte "poznatu".

Zadovoljnih obraza, mogli smo se napustiti kafic i uputit se preko Galata mosta u okrilje hostela..slatko umornih tabana.

Cordial Hostel, nocenje 10€ u simpaticnom Hotelu/Hostelu na Sultanahmetu. Soba? Boje ciklame s dekama iste boje, tako da se nasa I. stopila sa svojom pidzamom i vise je na slici nemoguce prepoznat sto je I. a sto soba. Smjestaj? Omjer cjena/komfor : dobar. No, spavanje je za nas najmanje bitno.

Nakon 32h puta po prljavim vlakovima i mojim licem koje bukne svaki put kad osjeti prljavštine puta, uzeli smo predah od sat vremena da se ambijentiramo, sredimo i krenemo u dugu šetnju gradom. Od kuda krenut? Naravno od područja grada u kojem jesmo! SULTANAHMET!

Na europskoj strani Istanbula, u ovom kvartu nalaze se Hagia Sophia (Aja Sofija = Sveta Mudrost), potom Plava Džamija (Sultanahmetova džamija, Eminonu).. i .. i Muzej turske i islamske umjetnosti. Na početku prvoga dana smo zavirili ponajprije u Plavu Džamiju. Ogromna je, čudesna svojim uređenjem, duhovnosti koju nosi i to je bio naš prvi susret sa velebnom gradnjom arhitekta Sinana (gl. arhitekta Otomanskog carstva). Ulaz besplatan.

Jedva smo dočekali tren kad smo zakoračili u Aju Sofiju, građevinu koju nas troje znamo nacrtat u milimetar. Nekadašnja građevina Justinijanova perioda, isprva zamišljena kao katolička crkva, potom vandalno pretvorena u džamiju s minaretima, danas je to muzej. Upad 10 lira ili vam 5€, ne primaju eure. Kod lokalnog pelješara mijenjamo lovu i kvragu koliko god bilo nam to nepovoljno zbog kiše i želje - morali smo u tom trenu ući u Aju. Iznutra smo osjetili hladnoću njenog zdanja, prošla vremena i razočarenje. Naime, nakon toliko znanja o njoj očekivali smo neko prosvjetljenje/nadahnuće/poriv. No, vrijedilo je ući u nju i vidjeti izduljeno Justinijanovo lice na mozaiku i sivilo visokih zidova.

Nakon Aje smo satima hodali u potrazi za povoljnom mjenjačnicom i naša su se lica također izduljila od muke. Nepovoljno smo promijenili novce i sjeli u prvi doner bar. Prvi na degustaciji Durum Doner i naš prvi Ayran (jogurt sličan našem kefiru kojeg je netko zasolio). U potrazi za ovom prvom degustacijom smo uspjeli u jednoj ruti vidjeti Grand Baazar, Spicy Baazar i Univerzitetski park i Muzej Kaligrafije, sve izvana.

Nakon napunjena trbuha sjeli smo na prvu tursku kavu (kahvale) i na prvu tursku slasticu : rižu na mlijeku (sulčuk). 1,5€ za kavu činilo nam se puno, al neka.

(*)Unatoc kisi - prosetali smo do Muzeja suvremene umjetnosti. Dok sam plaćala ulaznicu osjetila sam osmijeh blagajnice i začula : "Dobrodošla!". Žena me ugodno iznenadila. Muzej je smjesten blizu doka i cruiser na doku se dojmao ogromnim u odnosu na industrijsku halu u koju su smjestili ovaj muzej. Nismo imali mnogo vremena za mirno uzivanje u suvremenim djelima, al sasvim dovoljno s obzir na umor u nogama i zamor u glavi od niza informacija koje smo do tada primili.

Predvečerje i večer smo proveli uspinjući se na Taksim, šečući se jednom od najpoznatijih ulica : Istkali i upijajući očima sve što bi mogli sutradan pogledati. Probali smo Tavuk Doner (pileći) i Kestanale (kolač od kestena) i lagano se došetali do Galata tornja. Da smo imalo bolje proučili vodič, možda bismo se već i prvog dana uspeli na toranj, jer radi do 00:00.

Pri povratku "doma", prešli smo Galata most, jedan od najvažnijih na tom Zlatnom rogu (Golden Horn, kako se zove zaljevčić na europskoj strani grada). Nije bilo kafića i restorana gdje nas nisu čupali za ruku. "georgeus" je od tada postalo moje novo ime. Kako na spomen Croatia često reagiraju sa "Šuker" ili "Rapaić" odlučila sam da je najbolje da se Hrvatska više ne spominje. Možda će nas manje vući za ruku.

Kasno u noć, vratili smo se u Hostel, pripremit se za novi dan...

"Dragi moji,
jutros smo vozom stigli u jedini grad na razmedju dvaju kontinenata. Ugodno putovanje vozovima je jos zapocelo u Zgb-u gdje sam gotovo cijeli grad presla zahvaljujuci Bushu.

Ponukana iskustvom sa vlakom Zgb-BG, uranila sam cak sat vremena na stanicu. Ovaj put nisam gledala kako vlak odlazi za BG bez mene i nisam imala potrebe uskakati u vlak kao u filmovima. Ovaj put sam mirno mogla reci : ON THE ROAD AGAIN! Putem nas je u vlaku zabavljao jedan decko iz Nove Gradiske pa se nismo ni morali puno odrzavati budnima da nas ne opeljuse. Pri izlasku iz HR sam granicaru bila sumnjiva zbog slovenskih zigova u putovnici, al brzo se ozbiljan ton pretvorio u zajebanciju kako je u pulskom Uljaniku i dalje ludnica od izlaska.

Tek stigli u BG, vec smo trcali kupiti kartu kako bi se pripremili za Balkan flexipass! Iako smo dogovorili da nas na stanici docekaju nasi vjerni drugovi, Marijana nam je "omasila" ili vam ga prespavala i tako smo kafu morali popiti sami. No, beogradjani su izuzetno prijatni ili vam ugodni i nitko nas tu nije gledao "krivo". Cak je bilo smijesno kad nas je kondukter pitao : "Do you speak serbian?" a mi smo veci dio vremena mljeli na hrvatskom. Taj nas je kondukter pratio cijelim putem i cuvao nas u vozu sa spavacim kabinama, upucivao nas sto je pametno/sigurno i kad smo gdje. Ipak, bili smo jedini putnici u cijelom vozu na dugackom putu ka Istanbulu!

Dugacak put u maloj kabini je trajao...pa..24h! Isprva nam se cinilo kao da ce to trajati jako dugo, kako put nece nikad zavrsiti.. al nakon pocetnih problema sa spavanjem uz treskavicu vagona iz "onog proslog sistema", savladali smo nedostatke i nije bilo nikakvih problema. Iako sam na forumima procitala sva upozorenja i nedostatke ove rute : niti smo imali konduktere koji su bili neprijatni, niti su nas pokusali opeljesiti, niti su nas bugarski policajci zadrzavali i radili probleme, niti smo na turskoj granici stajali 2h i vise kako su drugi pisali. No, samim ulaskom u Tursku smo zapravo vec stali u gradu koji je nase krajnje odrediste - u Edirene-u (Hadrianopolisu). Sudeci po zeljeznickoj stanici, zaista se ovdje necemo morati zadrzavati vise od ta 2 dana simpozija na kojima prisustvujemo.


Stigli smo jutros u Istanbul u 8:20, cak i ranije od sluzbenog dolaska. Nije uopce bio problem orijentirat se i krenut put naseg Hostela, veci problem su bila brda uz koja se trebalo uspeti. Cordial Hostel je kojih 5min hoda od Plave Dzamije ( kako zovu Sultanahmetovu dzamiju zbog plavih inkrustacija na unutrasnjim zidovima). Dok smo sjedili na tepisima i divili se njenoj unutrasnjosti spazila sam jedno poznato lice. kako je malen Svijet i kako ocito nismo bili jedini iz HR sa zeljom da posjete ovaj grad govori i cinjenica da sam srela frendicu iz srednje al mi je tako brzo smugnula da se nadam da cu je vec sutra sresti u ovom ogromnom gradu.

Da vam sad nebih sve ispricala reci cu da smo danas proveli 10h hodajuci bez prestanka i da nas pritom nije omela ni kisa koja je u velikim kolicinama padala. Sto smo sve vidjeli za to vrijeme? Taj opis ostavljam slikama koje smo uslikali!

Toliko od mene za sada i javim se uskoro, ako ne iz Istanbula, onda svakako iz Edirnea jer jos uvijek cekamo da nas nase prijateljice turkinje dodju posjetiti i odvesti nas da iskusamo sve ono sto ne pise u turistickome vodicu!"

____________________________________________

Ovakav sam mail odaslala svojim voljenima kako bi svi bili mirni da sam u Tursku stigla sretno, uz omanje probleme. Avanturu sebe i kolega morat ću opisivati dan po dan..
kisses

Ozbiljno ili seriozno?

Pa zar nisu to rijeci, realno, istog znacenja? Shvatila bih kad bi ja kao bedasta to izgovorila al u eteru, na tv-u? Smijesno.

Bush nam dolazi? Presedan za presedanom i nimalo se ne uzbudjujem. Izludit cu sutra sto sam na njegovoj mogucoj ruti prolaska, sto cu biti invalid pred svojom kucom i zatocenik svoga stana. Al moji zivci ce, za razliku od vecine Metropljana, brzo biti vraceni u normalu jer dizem sidro i napustam i ovaj grad i ovu drzavu.

Naravno da ne zelim na put krenuti bez novaca, al zar sam mogla ne pretpostaviti da zbog Busha (grmlja jelte) necu moci u banci otkupiti turske lire?! Pa zbog njega se "nestandardne" valute ne mogu naruciti do ponedjeljka. E pa u ponedjeljak cu ja vec dobrano uzivat na turskom (istanbulskom) suncu! Ko ga sisa!!!

No, da bih uopce krenula u Tursku, morah to saopciti ocu.

16h, otac je umoran dosao sa posla, zvoni telefon...
ja:"tata, ja sutra idem za Istanbul.."
tata:"hm, molim?"
ja:"da, odluka je pala.."
tata:"ok"

Nije prošlo ni pol sata, prozvakao je vijest i javio se da mi salje novce po kuriru u Metropolu. Kurir je naravno brat kojeg se malcice bojim.

21h, brat je umoran stigao iz naseg malenog grada, donio novce..
ja:"cuvaj se na putu nazad.."
brat:"zasto???"
ja:"pa vidis da puse?"
brat:"al ja sam u autu?"
ja:"pa nikad ne znas kad ce snijeg.."
brat:"jel idem ja u Tursku ili ti? koga vise mora biti strah?"

Spremna za put nisam. Ali naputke sam svakako dobila.. Ovako kaze moj otac :

"Sine, pazi se. Oni su drugacija kultura. Ne znaju ti se oni ponasat kao mi u musko-zenskim odnosima. Ne odobravaju ti poljupce na ruci, mozda ni drzanje za ruku.. znas?!"

Ja idem sa kolegama : kolegica, kolega i ja.

"Znas jednog naseg nogometasa su zamalo lincovali jer je pokazao golo dupe!?"

Ups, bas sam mislila s dekolteom do poda hodat ulicom. Kako cu u kupelji onda?

"A znas.. drugi se nogometas pocesao za jaja ja vrijeme tekme...mislili su da im pokazuje jelte.."

Hm..moram se pocesat po glavi. Ovi naputci su bili suvise smijesni.

Bijezim od Busha u nepodobnu Tursku gdje se bas pitam kako cu se sporazumijevati jer dosadasnje iskustvo mi je pokazalo da bas i ne barataju engleskim kako spada. Naime, jednom sam rekla da pricam "russian english" i tad su me prozvali mrziteljicom rusa. E pa sad..dal se bojati na putu po Turskoj? Bit ce sigurno nesporazuma, al neustrasiva kakva jesam, sutra dizem sidro i odlazim, van iz ovog grada! Kako bi rekao otac: "Ako si sa 16 mogla hodat po Sohou, zasto sa 25 nebi mogla po Istanbulu.."

Vidim da me se svi zele rijesiti, jer je i jedan prabivsi nazvao veceras da nebi zaboravio zazeljeti sretan put. Sretno mi bilo onda!

kisses

Skacem iz bloga u blog, nemirna da se nadjem i budem svoja. Cista i bez duga, bez osjecaja da moram presutit nesto. Zelim reci sve sto nosim, od radosti do tuge, veselja i bijesa. Ne volim okove niti opravdanja.

Zelim biti ono dijete koje je pred 8 godina sjelo u autobus i iskrcalo se u Metropoli, sretno sto joj se Svijet mijenja.

Nesretna sam danas sto se osjecam svakim danom sve gore i gore. Nema veselja niti struje koja me privlaci, uz mene nije covjek kojeg volim. Rak samac u Metropoli. Rak sam.. u horoskopu, al samac u (svojim)mislima(ocito). Na trenutke ne zelim da tako ostane. Zelim ljude pored: bistre i spremne na iste one izazove koje ja nosim.

Sjecam se svoje prve dileme o kretanju na neki put. Bilo je jutro, kasni august, upitali su me da li i ja zelim u Ljubljanu. Par dana nisam vidjela ni oca ni majku, ni brata - jel onda smijem na put? A stvari? Tako brzo, iznenada, nisam spremna? Imala sam 10 godina. 2 sata sam provela na telefonu i tada sam cula "Daj budi malo odlucnija! Zelis ili ne zelis ici i ad acta!"

Otisla sam. Bilo su to predivna 2 tjedna u tom predivnom gradu.

Za par dana, nemirna duha odlazim u Istanbul. Svojima nisam jos rekla iz straha sto sam vec puno putovala ove godine. A da cuju tek buduce rute? Vjerujem da im se ne svida moja sadasnja odlucnost. No, kako im objasniti da ovako bjezim od ove surove svakodnevnice?!

Dok sam bila mala, bisti ispred skole su znali otkinuti nos. Danas su toj istoj bisti otkinuli glavu! Eto.. u takvoj svakodnevnici zivim : ustrucavam se ista rec da se nekom nebi zamjerila, kako ne bih ostala bez glave, neodlucna da pokazem svoje stavove...zato sam i sada ovdje na novom mjestu, kroz par dana i u novom gradu.

kisses